rainbow in the dark

petak, 08.12.2006.

remix

sometimes black thoughts
shoot my head
by rifle like a machinegun
sometimes the magic doesn't help
there are far too many dark faces
without a name
I'm a relevant factor - that's my permanent orientation
I'm here only by accident
my brain cells walk their dogs
I found my happines in choosing my misery

general fight for a place to live
general fight for titles
they really don't choose means
villagers always in the front rows

allow yourself to fall in love
put a spell on the ideal
whose is the town
without streets
my name is anarchy
I'll ask you if you know
why the stupidity winns
why do you want to live
in the shadow of gods

I come to you as a fantom of freedom
show me what you know
I come to you as a fantom of freedom
to take you straight home



* hm da, ne znam što bi štulić rekao na ovo, ali evo jednog miksa par njegovih pjesama i moje struje svijesti, a sve tu u slobodnom prijevodu s mnogo mnogo grešaka
paaa, blogerska populacijo, knock yourself down

četvrtak, 28.09.2006.

MANEKENKE I... NOGOMETAŠI?

Ljupka Gojić. Čula sam za tu curu još davno, kada je tek počinjala karijeru. Mao sam mlađa od nje. Dok sam ja igrala gumi-gumi, ona je šetala po Milanu i već snimala reklamu za Pantene, već sa 13 gradila svoju karijeru. Danas, dok ja s 20 u nekom širem smislu gradim svoju karijeru, njena je već pred zalaskom. Ona je sada udana žena čiji se radni staž opasno bliži kraju jer s 20 i nešto već postaješ prestar za prešetavanje po pistama. Što sada? Dok ja imam osjećaj da gotovo ništa nisam prošla, da me čeka još toliko toga i da je sve što je bilo zapravo skoro ništa, njoj se već polako bliži kraj. Manekenstvo, glamur, metropole, lijepi ljudi, lijepi gradovi, visoko društvo, uski umovi - naravno da zvuči privlačno, ali kad prolaznost uplete u to svoje prste, vidiš da sav taj sjaj nekako i nije tako blještav kako se na prvi pogled čini. Ljupka je udana žena, a ipak, kaže da su ona i Mihael živjeli odvojeno 7 godina (?!) pa će tako i nastaviti. If you say so...
S druge strane, da se stvarno odluče na pravi brak i na pravi zajednički život, što bi zapravo noj ostalo? Svaka žena nogometaša vezana je uz njega u smislu da ovisi o tome u koji će klub prodati njenog muža. Bio to Japan ili Rusija ili Slovenija, ona praktički nema izbora i ide za njim, ide daleko od svoje obitelji i prijatelja. Karijeru ionako nema. kako bi ju i imala kad nije vezana za jedno mjesto i kad ne može znati na kojoj će adresi provesti koliko vremena i koliko će stotina kilometara u svakoj selidbi prijeći kutije s njenim stvarima.
Možda će neki reći da je razlog ovog posta moja ljubomora; ljubomora što nisam viskoka 1,8 m, što nema IBM 18, što nikad nisam bila ni u Milanu ni na modnoj reviji. Neka kažu. Ima i tu malo istine. Ali ona prava istina je da bi manekenstvo trebao biti honorarni posao, posao kojeg će prezgodne cure raditi nakon nastave ili nakon predavanja, a ne utrošiti svoju mladost u kojoj trebaju stvoriti temelj svojeg života i karijere na posao u kojem si s 28 prestar za rad, a premlad za mirovinu.
Ljupka bi sada trebala biti na kraju faksa i na pragu zrelog života, a ona jedan mjesec daje izjave da se raduje zajedničkom životu i ulozi kućanice, a drugi mjesec očito uviđa svoju pogrešku i najavljuje nastavak odvojenog života i povratak van. Bravo, Ljupka, na vrijeme si shvatila! Tko želi s 24 postati kućanica? U vrijeme kada jedna žena prosječno doživi 78. godinu, bilo bi stvarno žalosno da ta ista postane kućanica u svojoj 24. i pune 54 (!!) godine provede razmišljajući o transakciji koja se upravo sklapa u klubu njenog muža i o tome kamo će ju ona odvesti.
Zašto su nogometaši i manekenke dobar par? Jer nogometašima treba netko tko neće imati korijenje i tko će moći pokupiti stvari i na sezonu-dvije otići kamo god treba, a manekenkama treba netko tko će im omogućiti nastavak života na visokoj nozi jer su samo na takav naviknule. Ne kažem da je to loše i ne smatram to uvredom za njih, ali činjenica je da čovjek okružen glamurom želi živjeti glamurozno i to dobro funkcionira dok se održavaju revije i snimaju reklame, a kad se svjetla reflektora ugase za jednu od nih... pojave se nove dileme - udaja za nogometaša ili prodaja slanaca. Good call.

petak, 08.09.2006.

zato...

Zašto uopće želimo držati nekoga za ruku?
Zašto pristajemo trpjeti njegovo kašnjenje,
njegove djetinjaste prijatelje,
smrad njegovog jutarnjeg daha?
Zašto želimo činiti usluge prijateljima?
Zašto pristajemo trpjeti dim njihovih cigareta,
glumiti naklonost njihovim partnerima?
Zašto smo spremni radi nekog odnosa žrtvovati sebe, vlastite ciljeve i ugodu?
Zato što se želimo prepustiti nekome,
želimo da netko vuče naše niti,
da nas spasi od nas samih, naše dosade i letargije,
da nas izvuče iz kreveta,
pobrka nam posteljinu
i zabrani nam povratak u to mjesto pasivnosti.
Što mi tražimo u životu?
Ne tražimo ni ljubav ni prijateljstvo ni sreću ni identitet –
tražimo iznenađenje, šok, utjecaje.
Tražimo nekog čovjeka, neku silu, neko uvjerenje
koje će nas provlačiti kroz život.
Nismo izbirljivi.
Nismo racionalni.
Pristajemo na sve.
Spremni smo svoj život prepustiti grupi ljudi,
jednom partneru
ili čak nekoj nikad dokazanoj sili.
Želimo da nam netko do temelja sruši sve što smo izgradili
kako bi nas natjerao da opet gradimo.
Želimo da netko stalno preispituje naš život,
sve što radimo i sve što ne radimo,
da svojim bićem potrese naš život,
da nas šokira,
da nas naprosto iščupa iz ukupnosti svijeta
i prisili nas da u njemu pronađemo pravoga sebe.

utorak, 05.09.2006.

čežnja

gledam te dok hodaš
pardon, lebdiš
iznad svega
tako lak i čist
kao da ništa ne stoji između neba i tebe
kao da ništa nema veze s tobom
pa ni ja

gledam te dok me gledaš
tirkiznim očima
dubljim od svemira
hladnijim od leda

dugo mi nisi bio tako blizu
a nikada tako daleko

nedjelja, 13.08.2006.

ŽIVOT NA MINIMALCU

Uvijek kada se o ovoj temi govori, možemo reći da se jave dvije skupine; prva su oni koji žive na minimalcu (najčešće nezadovoljni, ali i pomireni sa situacijom bez nade u poboljšanje), a druga su oni koji su uspjeli izbjeći takav način života (na ovaj ili onaj način).
Spadam u drugu skupinu. Zapravo, točnije bi bilo reći da sam spadala. Kao i još mnogo drugih "siromašnih" i manje siromašnih studenata, duge praznike zarađene položenim ispitima odlučila sam velikim dijelom uložiti u to da zaradim neke novce od kojih ću dio spiskati bez grižnje savjesti, a drugi dio staviti na račun čiji sam PIN već davno zaboravila.
U takvoj situaciji, rad u kiosku izgleda sasvim solidno. Lagan poslić, pomalo dosadan, ali nije da se pretrgneš od posla, a usput i zaradiš nešto i nitko sretniji od tebe. Plaća mi se na prvi pogled učinila smiješno malom. 10,5 kn po satu! Teško je naći slabije plaćeni posao. Raspitivanjem sam došla do informacija da se u praksi plaća u gotovo svim kioscima tako kreće. U nedostatku drugih opcija, bez mnogo promišljanja i kalkuliranja pristala sam na to. Saznala sam da je radno vrijeme svaki dan (bio on "petak ili svetak", dakle radni dan, nedjelja ili blagdan) 8 i pol sati, da je plaća redovna i da svaki tjedan imam slobodan dan. Osim toga, šef je navodno ljubazan i "normalan", bez posebnih zahtjeva i bez prigovora ako sjediš i čitaš Cosmo jer si u posljednja da sata prodao samo jedan Ronhill lights. Priznajem, nije zvučalo tako loše. Priznajem, nisam previše ni razmišljala. Ipak, svima kad-tad dođe do mozga.
U prvih 10 dana svoje "karijere" odraditi ću dvije nedjelje i dva praznika; po 8,5 sati za 10,5 kn (kao da je normalan radni dan). Po zakonu radni tjedan traje najviše 40 sati, a moj radni tjedan ima 59.5 radnih sati. Prostom matematikom: ono što bih po zakonu trebala odrađivati čitav mjesec, na svom radnom mjestu odradim za dva i pol tjedna. Bravo ja!
Već spomenutom jednostavnom matematikom: ako neki kiosk radi svaki dan 6-23 h, posve je jasno da ne može imati dvije zaposlene osobe, nego 3 jer se samo tako može postići da se radi broj sati koji je određen zakonom. Nije da opravdavam, ali razumijem "poduzetnike" koji posao organiziraju na takav način. Ono što ne razumijem je država koja to dopušta.
Osim toga, ona redovna plaća s početka priče je plaća koja dođe iza 20. Za prošli mjesec. Dakle, počela sam raditi u 8. mjesecu i za to ću plaću dobiti već 20.9. Imam osjećaj da će dotad proći stoljeća.
Slobodni dani s početka priče također su nekuda misteriozno nestali.
Simpatični šef vjerojatno je negdje zajedno s njima.
Ovaj kojeg sam ja dobila očito smatra da sam vrlo glupa. (Na kraju krajeva, kako mu zamjeriti? I treba biti glup da pristaneš na takve radne uvjete ako ti novci nisu neophodni.) Osim toga, njegov je zahtjev da pult bude prazan i da se ne bavim ničime osim iščekivanjem rijetkih kupaca. Dakle, ujutro treba nekih pola sata za sve srediti i onda me čeka čarobnih 8 sati gledanja u vrata. I onda dođem doma i pitam se zašto sam tako depresivna u zadnje vrijeme. Možda zato. Stanke koja po zakonu mora postojati u trajanju od 30 minuta naravno nema. Odmor između dva radna dana mora trajati najmanje 10 sati. Nekidan mi je bila promjena smjene i trajao je čitavih 6 sati. Srećom živim blizu posla.
Otkrila sam i ključ toga da se plaće u kiosku tako kreću. Naime, kada imaš toliki lanac kioska, nije ti potrebno da se ravnaš po egzistencijalnom minimumu niti po zahtjevima tržišta rada; TI jesi tržište rada.
Dok svi zamjere našim tajkunima što useljavaju u svoje obnovljene vile dok im blagajnice rade za 2500 kn, zaboravljamo na to koliko ima Kutli i Todorića koji su nešto sitniji, ali i prikriveni.
Za sebe znam da ću ovaj posao vrlo brzo ostaviti. Srećom sam u poziciji da si to mogu priuštiti. Ono što me brine su oni koji nisu takve sreće.
Dok sam jutros ustajala u 5, vani je još bio mrak i bilo je prerano čak i za šetače pasa. Za razliku od Štulićeve sestre Lovel, meni se nije pričinjavalo da je grad išta ljudskiji. Naprotiv, nikada mi svijet nije izgledao tako neljudski. Znati da se dižeš kako bi gledao u jednu točku sat vremena dok grad spava, i to samo zato što si dovoljno jeftin da te si netko može priuštiti osjećaj je koji se vjerojatno ne može skinuti nečime slabijim od solne kiseline.

srijeda, 05.07.2006.

GERILA

malo nakon huligana koji je upao na igralište usred nogometne utakmice na svjetskom prvenstvu, novine pune neki drugi huligani. govorim o onima koji su si uzeli za pravo uništiti nešto za što je netko masno platio i nešto što je imalo svoju svrhu i neku bit koja je njihovim djelovanjem pala u drugi plan. radi se o onima koje ovi dana u medijima nazivaju "urbanom gerilom". uistinu dobar termin za to što oni predstavljaju.
nezadovoljni politikom grada, tj bandicem jer ne dobivaju sredstva odlucili su najobicnijim vandalizmom uništiti necije reklamne plakate. isto bi bilo da su pošarali neciji izlog ili vjetrobran. ponosno nose naziv "urbana gerila" koji im je prišiven (nisam sigurna da li od njih samih ili medija, ali sigurno je da se njime ponose). e pa, gerilo draga, da živimo u normalnoj državi, vi biste se tek sada zakopali i osudili na to da ostanete bez sredstava zauvijek jer gerilu nikada (bar ne transparentno) ne financira država. srecom po vas, ne živimo u normalnoj državi pa je ovo nažalost profunkcioniralo kao pravi medijski trik i priskrbilo vam mnogo medijskog prostora (od blogova, dnevnih novina, besplatnih novina do dnevnika). sada se to jako dobro iskorištava za iznošenje svojih stavova i "programa". ono što mene muči je što nigdje ne čujemo koji je njihov program. sve što čujem je da su vandali i da imaju zahtjeve od Grada i Bandića, a u svemu tome njihova organizacija pada u drugi plan.
ipak, možda je u svemu tome najželosnija ona općenita komponenta ovog njihovog ekscesa, a to je priznavanje svog djela bez imalo straha od kazne, bez imalo stida i samokritičnosti i uz bahato obećanje daljnjih akcija tog tipa. gerilska organizacijo, sram vas bilo!!
netko tko se naziva ozbiljnom orgainzacijom ne bi si smio dopuštati ovakve izlete van zakona.
da me ne bi krivo shvatili, nema ovo nikakve veze s "likom i djelom" Milana Bandića; samo želim živjeti u normalnoj, sređenoj, pravnoj državi gdje se huliganstvo ne tretira kao herojstvo.

utorak, 13.06.2006.

Ovo je otprilike e-mail kojeg sam nedavno dobila od onog dečka o kojem možete čitati dva posta niže (da, onaj tekst koji završava otrovnom zelenom rečenicom).

četvrtak, 08.06.2006.

NISAM MISLILA

Nisam mislila da je tako teško studirati. U redu, znala sam da će biti neusporedivo teže od osnovne škole i svih pothvata prije 18. Ipak, nisam očekivala da će biti baš ovako teško, iscrpljujuće, zamorno. Bila sam jedna od onih koji misle da ljudi fakultete najčešće ne završavaju zbog financijskih razloga ili jednostvano zbog nezainteresiranosti za visoko obrazovanje, a tek sada uviđam koliko ljudi zapravo ne uspije završiti faks koji upiše. Konkretno, na mom faksu svake godine diplomira 350 studenata, a upisuje se oko 1000. dakle, od trojice dva ostanu bez diplome. Neki zapnu još u dvorani I (za prvu godinu), neki na trećoj godini, a poneki na drugoj ili čak četvrtoj.
Mislila sam da je faks nešto poput srednje; da se praktički trebaš ekstremno ne truditi da ga ne bi završio. Ispalo je suprotno. Svaki ispit zahtijeva neke nadljudske napore, uzima ti ne dane ni tjedne nego mjesece života i doslovno ti ne ostavlja energije za ostale stvari. Vremena ima, ali kad dođeš doma nakon 12 h učenja stvarno nisi upotrebljiv čak ni za sjedenje na kavi.
Najvažnija stvar koju sam naučila nije nešto iz knjižurina niti nešto od profesora, nego činjenica da je od svih borbi najzahtjevnija borba sa samim sobom. Ljudi koji ne završe faks većinom nisu žrtve nedostatka novca ni obiteljskih tragedija ili drugih okolnosti, nego nisu uspjeli pobijediti sebe. Kad si student, svaki dan se budiš i svake noći liježeš sa samo jednom stvari na umu – ispitima. U ovih nekoliko mjeseci, pretvorila sam se u kalkulator. Prije sam u tramvaju čitala ili gledala kroz prozor, a sada zbrajam, oduzimam, dijelim stranice po danima i pitam se “kako?”. Ono što se ne pitam je “da li ću naći način?”. Jer znam da hoću.

nedjelja, 02.04.2006.

PRVOTRAVANJSKA ŠALA

Čitam nekidan na jednom blogu o tome kako postoje ljudi koje ne poznajemo, ali ipak osjećamo da su nam na neki čudan i neobjašnjiv način bliski. Tako je bilo i s njima. Nije ju nikad privlačio, nije nikad razmišljala o njemu niti ga je ikad slučajno susrela u gradskoj vrevi, ali je ipak ponekad pitala za njega; za prijateljevog prijatelja. Poznavali su se. Ne naročito dobro, nego preko nekih zajedničkih prijatelja. Viđali su se. Ne naročito često, nego više slučajno i nakratko, a ni tada ne bi razmijenili više od dvije-tri rečenice. Do jednom.
Na jednom su tulumu počeli razgovarati, sljedeće večeri počeli su se dopisivati, nakon nekoliko tjedana počele su zajedničke kave i šetnje i kratki susreti. Bez da je ijedno od njih to namjeravalo, pretvorilo se sve to u neki odnos za koji ne postoji naziv. Nije to bilo prijateljstvo. Nije to bila ljubav. Nije to bila strast. (Ili je možda ipak bilo sve navedeno?) Bilo je to neka neopisiva bliskost, povjerenje, iskrenost. Govorili su jedno drugome sve ono što su godinama skrivali od drugih. Govorili su jedno drugome i sve one sitnice koje uvijek ostavljamo da vise u zraku poput paučine prepuštene proljetnom povjetarcu.
Trajalo je. Šetali su i po snijegu i po ljetnim sparinama, a da se nikada nisu poljubili, nikada držali za ruke. Samo su se nekoliko puta zagrlili. Ponekad su to bili sramežljivi zagrljali, dječji, nesigurni, a ponekad snažni i strasni, poput onih iz crno-bijelih filmova. Jednom je provukla pramen njegove kose kroz svoje ruke. Drhtave. On, tako kaotičan i staložen, tako osjećajan i hladan, tako uplašen i odlučan. Tako prekrasan... Probudio je u njoj neke osjećaje za koje nije ni slutila da postoje, postigao je da zavoli ono što je na sebi mrzila, potaknuo ju je da preko onoga što ne odobrava ne prelazi kao da je ravnodušna. Kraj njega je osjetila da se svijet ne sastoji od šest osnovnih boja, nego da njegova ljepota leži u bogatstvu spektra boja koje ga tvore. Kraj njega je doživjela sve nijanse ljuavi, strasti, tuge, boli, nježnosti.

petak, 24.03.2006.

PRIVILEGIJI

Jednog tmurnog dana znojeći se nad Rimskim privatnim pravom naletjeh na jednu jako zanimljivu fusnotu koja kaže: “Izvorno je izraz privilegium (lex in privos lata) imao značenje norme donesene na štetu određenih osoba. Takvi privilegiji, koje novija nauka nazivlje privilegia odiosa, bili su zabranjeni po Zakoniku dvanaest ploča. No, već u klasičnom pravu dobio je taj izraz današnje značenje povlaštene norme.”.
Po čemu mi je to zapelo za oko?
Svi smo skloni povoditi se za idejom da su svi ljudi jednaki i da trebaju imati jednaka prava. Ipak, just for fun, neki su malo jednakiji od drugih. Pri tome mislim na sve privilegirane. I najjednostavnijom logikom svatko će doći do zaključka da to što netko ima povlašteni tretman nužno nekome ide na štetu.
Kao primjer koji je svima dobro poznat, uzet ću temu koja je dugo bila aktualna i koja će za nekoliko mjeseci opet isplivati na površinu. Radi se o povlaštenom upisu djece branitelja na fakultete. Za one koji ne znaju, za jednake broj bodova potreban za upis na fakultet ovisi o broju bodova koje će drugi jednaki kandidati postići. Za one jednakije dovoljno je prijeći bodovni prag (koji je na mnogim fakultetima smiješno nizak (npr. 20%)) i voila – imaju besplatno visokoškolsko obrazovanje! Eto, tako vam je kad ste jedni od jednakijih. Ono što me kao jednaku još više smeta je to što jednakiji svoj privileirani položaj doživljavaju kao bogomdano neporecivo pravo (i računaju na to već sada, mjesecima prije prijemnog ispita).
Pa ljudi moji, osvijestite se! Gdje smo mi zapeli? Već je stoljećima potisnuto pripisivanje osobina po roditeljima i djedovima, a “zasluge predaka” davno su prestale biti osnova za napredovanje. Prije 1500 godina mogli ste postati senator samo ako (i zato što) je vaš djed “zadužio” domovinu. Više ne živimo u takvom svijetu. Na sreću. Ako želite biti uspješni i poštovani, oslanjati se na taticu jako vam je loš start. Umjesto toga radite na sebi, radite za sebe, radite za druge, usavršavajte se i dokazujte. Nemojte se zavaravati da će vas neki šuplji privilegiji (napominjem: norme donešene na štetu drugih) provući kroz život.
Osim toga, nemojte za sebe tražiti privilegije. Privilegiji se ne zahtijevaju – njih se dodjeljuje onima koji rade ne očekujući ih.
Slušam kako je neki branitelj nažalost ostao bez odlikovanja za hrabrost zbog koalicijske vlade. Dalje u prilogu doznajemo da nikakva pa ni koalicijska vlada s tim nije imala veze, nego da predsjednik Mesić nije potpisao odlikovanje. A zašto? Jer je prvi potpisnik bio Pavletić koji u to vrijeme nije bio nadležan dati svoj pristanak toj stvari. (Napominjem da je jedno od osnovnih načela pravne države da je svaki državni službenik ili organ dužan utvrditi da li je nadležan preuzeti dotičnu stvar i da je dužan da li kroz čitavo vrijeme i u trenutku donošenja odluke taj predmet ostao u okviru njegove nadležnosti. Pavletić je to propustio učiniti.) Potpisao je nešto za što nije bio nadležan i pravni efekt tog dokumenta automatski je bio jednak onom efektu koji bi nastao da ga je bilo koji službenik u pošti potpisao.
Unatoč tome, poanta ovog priloga bila je kako su koalicijska vlada (koja sa slučajem zapravo nije imala veze i čija odgovornost nije povezana s odgovornošću predsjednika) i predsjednik Mesić branitelju-heroju uskratili zasluženo odlikovanje. U stvarnosti se radi o nečem posve drugome – o kaljanju predsjednikovog ugleda u elitnom terminu na državnoj televiziji, a sve zato što nije potpisao nezakoniti pravni akt. Pa što očekujete od “čuvara zakonitosti”? Ono što svi mi očito tek trebamo shvatiti je da je zakon zakon i da je pravo pravo i onda kad je u našu korist i onda kad je na našu štetu. Svi ćemo se složiti da pravna država kod nas ne funkcionira onako kako bi trebala, ali negirati ju značilo bi da ni ne očekujemo da ona jednom zaživi. Ako za sebe tražimo privilegije, ako tražimo da poglavar države potpiše nezakoniti pravni akt, ako tražimo odstupanje od temeljnih pravila funkcioniranja jedne demokratske države; jesmo li mi ti koji sabotiraju pravnu državu?

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv